четвртак, 12. март 2026.

Sećam se...Zorane

 


Sećam se...kasnim

Dolazim u kancelarije Otropa u Knezu, nešto posle 12. Čeka me Rade da pijemo kafu. Sami smo, sećaš se Radeta? On je poslednji uhapšeni Otporaš. Ti si odavno došao na vlast, pravio si neki diplomatski koktel u Skupštini grada,zvao si nas. Rade je na ogradi pisao grafit – Otpor skelama, koga ste pitali! Tebi su dolazili ambasadori i gledali u čudu, Otporaša koji piše grafit protiv tvoje vlasti. Nisi rekao da ga uhapše, rekao si samo „Sklonite ovu budalu“ i zaista, Rade je na kratko priveden u Majke Jevrosime, dok ne uđu važne zvanice i ti odglumiš vlast i državu. Znao si da je sve to sranje od prvog dana, bolje od nas. Nešto si ti „hendlovo“, jeo govna, i hvalio recept. Žika Pauk je zapeo da kopa tu podzemnu garažu ispod skupštine, naleteli su na neko Arheološko nalazište i obustavili radove na par dana. U međuvremenu je Rade sa Arheologije čuo za to  vezao se za tu ogradu ko oni suludi ekološko tetorisiti za drvo  i nije dao da je na miru iskopate. Izgubio je tu bitku dostojanstveno, kao jedini ko je bio pozvan na koktel a odabrao da piše grafit protiv vlasti koja ga je zvala na koktel. Danas nema takvih.

Kad smo kod Žike, strašno ti je išlo na reprodukivac što neću da uđem u „tvoju“ vlast posle „naše“ borbe. Tako si rekao. Jer eto „tek sad treba da se borimo“. Žika je bio glavni čovek za pare u DS-u i izgledao je kao makro prerušuen u makroa. Bio je prvi operativac, završavao je sve što treba da se završi al eto, postao je direktor pakring servisa. Nije sedeo u skupštini, nije ni razmišljao o politici, bio je i dalje tu da sve završi što država ne može da završi. Pa  i tu garažu. Nisam mogao sebe da zamislim sa nekim kao Žika u kombinaciji, jer Žika je bio odličan čovek za kombinacije ali njegovi dometi su se tu završavali. Da ne seremo previše, Žika je bio Beba u jefintijem odelu i takvi ljudi su „nam trebali“  i samim tim trebala nam je i ta garaža. Zoki, napaćeni brate. Ti se u toj garaži nisi nikad parkirao, nikada! Nisi naplatio parkiranje i nisi zaposlio švalerku. Ta garaža je trebala Žiki, ne tebi, tebi je trebao Žika al jebgi ga, onda si ostao bez nas. Mene i Radeta, nekih ljudi koje si voleo da slušaš a ne samo „završi to“. Na vlast te je dovela slojevita politička promisao svih nas a onda si završio okružen operativcima, zgrožen time što više nemaš sa kim da pričaš o politici.

I falili su ti klinci....

Imao je Žika svoje klince, Igor Žeželj. Deda mu je bio neko mudo u KOS-u još  u vreme ćopavog. Bio je organizator protesta 96/97 na saobraćajnom. Imao je neke razvođene oči iza naočara i primao je samo jednostavno komande. Ko  Bernandinac, nikad Vučjak! Prostorpoširena rečenica za njega je bila nepobediva prepreka. Iza takvog pogleda krila se zdrava UDBA-ška pamet i zavrišio je kao vlasnik Adria Media Grupe kad je trebalo oteti ludom Rođi. Našao je svoje kombinacije sa DB-om preko onog ćelavog, sa NBG-a, što je stalno ćutao iza tvojih leđa i završavao nam prisluškivanje murije u vreme protesta. Nosio je crna odela i kod njega sam prvi put video Mercedes džip. Nisam kod tebe! Tebe je bolelo dupe za kola, ko i sve nas. E Igor je postao faca, nismo Rade i ja. Nisi ni ti! Ti si postao „telo“.  Igor je završio kombinaciju, neka media firma, pa vespa, pa onda MTS...pa nemam pojma, to njihovo premeštanje para suštinski nikad nije menjalo društvo. Nije menjalo ni njih. Ima ljudi koji su bogati, drugi samo skupe gomilu para. Ti si bio bogat od samog starta, pare i ako ih je bilo nisu uticale na tebe.

Nisi digao ruke od nas, digli smo ih mi od tebe! Posle godinu dana, zoveš, treba ti čovek za MUP, da uđe sa Dušanom Mihajovićem, kao novi potparol MUP-a. Mi smo „Valjevci“ i možemo da slomimo to zlo! Da Srbija krene. Plata, 500 maraka. Za 500 maraka da me prepoznaje svaka kasirka, da im svima budem kriv što nisu završile školu nego ih zajebavaju po tadašnjem C marketu, muževi  im jebu kume a deca su im sa 14 godina navijači Rada, piju pivo u školskom  dvorištu. Ja, da poturim svoju anonimnost, za Dušana Mihajlovića koji je u „našem“ zajedničkom svetu uvek bio „koji će nam k. ovaj“.  Lik je 2001 imao brkove, čak kad ih je i Bulatović obrijao!!! Nikad nije bilo lakše odjebati prvog čoveka  u državi! Tvog kabineta sam se grozio kao gljivičnog oboljenja i ako su sa današnjih pozicija neke osobe bile stvarno ok. likovi. Jedino na čemu sam insistirao bile su razlike između tebe i nas. Nisam se trudio da ti pomognem nego da ti odmognem, jer tvoji kompromisi su mi bili suštinski neshvatljivi i nisu mi ličili  na tebe! A kamol na mene! Ko je mogao da zna da ti, tih godina i sam sebi ne ličiš na sebe!

Jebeš moje digresije, odvuku me u sećanje koje me ježi. Ulazim   u kancelarije, Rade skuvao kafu koja se ohladila, zvoni mi telefon, Trifa:

 Jel si ti čuo nešto, kažu da je ubijen Zoran?

Pogledam na sat 12:29.  

– Ma nema šanse! On svima treba!

-Zvao sam Burgiju ( stariji brat Milana Verouvića, šef obezbeđenja), ne javlja se. – kaže Trifa.

Završavamo razgovor, Rade zove Homena i Necu! Oni nemaju pojma da si mrtav! I eto..tako do dan danas.  Ti, mrtav!!! Svašta!!! Meni to i dalje zvuči kao budalaština, zlonamerni trač...

Sećam se posle svih odjebavanja da si rekao- „Nema veze, trebaće Srbiji sposobni političari i kad mene pregazi vreme, tamo negde, 2017, 18. Kad Srbija bude ulazila u EU, trebaće joj nova energija.“Ne znam  kako bih ti to rekao Zorane, saćeš se Tadića koji je bio odličan za ribe! E ostao je odličan za ribe ali je postao predsednik posle tebe.  Veliki čovek koji za sobom ne ostavlja trag! Nema otisaka stopala u pesku, samo fascinirana državna služnenica, par puta prevrtnuta između starog odmora i državnih praznika!

Znam da bi se ti sad ložio, ovi klinci, student, liče pomalo na nas ali ne razlikuju Lu Rida od Lousia Amstronga! Fejk su! Dede su im išle na Gazimestan, roditelji su im bili Otporaši! Ne, oni nisu naši! I znam da bi se ti ložio na ovu analogiju ali – Oni me podsećaju na Dostojevskog! Izveden je  u zoru na streljanje i kad su već bile repetirane puške koje su trebale da mu pucaju u grudi, u poslednji čas, opozvana je komanda za njegovo streljanje. Kazna mu je zamenjena za 20 godina robije u Sibiru. Dostojevski se posle toga konvertova, umro je kao Ruski nacionalista, kao jedan od onih koji su ga na streljanje osudili pa promenili presudu u poslednjem trenu!

Večno mi živeo i laka ti zemlja Zorane!

Svi su nam uspesi bilo uzalud!

понедељак, 9. март 2026.

BOGOVI RATA

 


Kako su verski fanatici u okruženju Trampa, Netanjahua i Ajatolaha gurnuli svet na ivicu apokalipse


✦ ✦ ✦

Na početku marta 2026. godine, dok dim i prašina tek počinju da se sležu nad Teheranom, a ajatolah Ali Hamnei ležai mrtav pod ruševinama svog kabineta pogođenog zajedničkim američko-izraelskim raketnim napadima, svet se suočio sa pitanjem - Da li je jedan od najsmrtonosnijih vojnih sukoba u istoriji Bliskog istoka bio neizbežna geopolitička kalkulacija — ili je bio proizvod grupa verskih fanatika koji su decenijama sanjali o apokalipsi i koji su konačno uspeli da se dokopaju  poluga vlasti kako bi svet gurnuli u sopstvenu religijsku viziju?

Odgovor, koji se kristališe iz mnoštva dokaza sakupljenih tokom poslednjih nekoliko godina, je uznemirujući! Klasični nacionalni interesi, borba za nuklearno oružje, energetska trvenja i hegemonija na Bliskom istoku bili su tu, kao uvek. Ali ovoga puta, uz sve to, za stolom odlučivanja sedeli su i ljudi koji su iskreno, duboko i fanatično verovali da je volja Božja da se ovaj rat dogodi — i da je njihova dužnost da ga pomognu.

Ovaj tekst bavi se tim ljudima. Ne liderima, koji su uglavnom pragmatični (ili barem kalkulišući) političari, već onima koji su oko njih — savetnicima, ministrima, lobistima kristanizacije, vojnim komandantima i ideolozima koji su oblikovali kontekst u kom su se donosile odluke sa potencijalnim apokaliptičnim posledicama.

✦ ✦ ✦

 

TRAMPOVI HRIŠĆANSKI CIONISTI:

VAPAJ KA APOKALIPSI

Teologija koja je postala spoljna politika

Da bi se razumelo zašto su određeni američki evangelisti slavili vojne napade na Iran, neophodno je ukratko razumeti dispenzacionalizam — teološki sistem koji je krajem 19. veka razvio anglo-irski propovednik Džon Nelson Darbi. Prema toj doktrini, ljudska istorija odvija se kroz sedam božanskih 'dispenzacija', od kojih je poslednja — Milenijum — moguća tek nakon niza katastrofalnih događaja: povratka Jevreja u Svetu zemlju, obnove Trećeg hrama u Jerusalimu, velikog rata koji uključuje Izrael, i konačnog Drugog dolaska Isusa Hrista.

Ova eshatološka vizija postala je kulturni mainstream u Americi posredstvom milionsko-tiražnih romana 'Left Behind' ('Ostavljeni') iz 1990-ih, koji su preplavili protestantske crkve naracijom o 'Vaznesenju', o Antihrstu i o bitci kod Armagedona u Svetoj zemlji. Ideje koje su u Darbijevoj eri bile marginalne teološke spekulacije postale su, do početka 21. veka, gotovo uobičajene pretpostavke miliona evangelista koje se fanatično slede.

A Iran? U ovoj viziji, Pers — kako se u Knjizi proroka Jezekilja (poglavlje 38) naziva Iran — jeste deo 'koalicije Gog i Magog', saveza naroda koji će napasti Izrael u poslednjem ratu. Iz te perspektive, sudar između Amerike, Izraela i Irana nije geopolitička katastrofa — to je ispunjenje proročanstva. To je dobar znak. Po merilima verskih fanatika, aktuleni vojni sukob je deo proročanstva koje dovodi do ponovne pojave Isusa- spasenja.


 
Džon Hagi


Pastor Džon Hagi: Čovek koji je sanjao Iransku vatru

Nema osobe koja je važnija za razumevanje američki hrišćanskog cionizma od Džona Hagija, teksaškog pentekostalnog pastora (sveštenika) i osnivača organizacije Christians United for Israel (CUFI), koja tvrdi da ima 10 miliona članova u SAD-u.

Hagi je decenijama javno propovedao da je rat s Iranom neophodan korak ka Vaznesenju. Njegova knjiga iz 2006. 'Jerusalim Odbrojava' ('Jerusalem Countdown') eksplicitno je zagovarala preventivni američki napad na Iran. Kada je Trump pokrenuo napade na Iran u junu 2025, Hagi je odmah izjavio u emisiji Fox News-a da je Trump  rešen da sprovodi biblijski određenu politiku uklanjanja neprijatelje Izraela'.

 

Hagijeva teologika je možda najekstremnija na evangeličnoj desnici, ali on je daleko od usamljene pojave. Hiljade pastora širom Amerike propovedaju isti narativ, formirajući kulturnu klimu u kojoj ratna eshatologija ne izgleda kao morbidna fantazija već kao stvarna verska  obaveza.

 

Pit Hegset: Krstaški ratnik u Pentagonu

Kada je Donald Trump za svog ministra odbrane izabrao Pita Hegseta, bivšeg televizijskog voditelja i veterana Garde, reakcije su bile mešovite. Poznavaoci evangeličkog militarizma odmah su prepoznali profil. Hegset ima istetovirane krstaške simbole na telu, uključujući latinsku frazu 'Deus Vult' — 'Bog želi' — bojni poklič krstaša koji je danas postao simbol hrišćanskog fanatizma. Na drugoj ruci nosi tetoviran arapski pojam 'kafir' — nevernik.

Hegset pripada rekonstrukcionističkom krilu evangelizma koje, za razliku od klasičnih dispenzacionalista, ne čeka pasivno na Vaznesenje, već veruje da hrišćani imaju aktivnu obavezu da grade 'Božje kraljevstvo' na zemlji, po potrebi i silom. Odmah po preuzimanju dužnosti, počeo je da prilagođava vojni vrh prema ovim principima, po izveštajima, postavljajući oficire koji deli njegova ideološka uverenja.

Vojna organizacija za slobodu vere (MRFF) objavila je da je u roku od 72 sata od početka bombardovanja Irana u februaru 2026. primila više od 200 pritužbi vojnih lica koja su izvestila da su komandanti pred njima opisivali rat kao 'deo Božjeg plana'. Jedan brigadni general je, prema izveštajima, rekao vojnicima da je "ovaj rat mora da postane toliko krvav koliko to zahteva hrišćansko proročanstvo kraja vremena".

 

Pit Hegset


Majk Hekabi: Ambasador u Svetoj Zemlji koji čeka Mesiju

Bivši guverner Arkanzasa i televizijski propovednik Majk Hekabi, koji je Trump postavio za ambasadora SAD-a u Izraelu, jeste možda najmoćniji hrišćanski cionista u istoriji američke diplomatije. Hekabi je više puta  izjavljivao da su jevrejska naselja na Zapadnoj obali ne samo legitimna već i 'Bogom data'. Kada je Trump najavio planove za raseljavanja Palestinaca iz Gaze, Hekabi je bio među prvima koji je pozdravili ovu ideju.

Neposredno pre nego što je Trump naredio napade na Iran u 2026. godini, Hekabi mu je poslao tekstualnu poruku koja je postala internacionalna vest kada ju je Trump sam objavio na društvenim mrežama. U njoj je pisalo: 'Imate mnogo glasova koji vam govore, gospodine, ali postoji samo JEDAN glas koji je bitan. Verujem da će te  ga čuti s neba...' — i u kojoj je Trampa upoređivao sa predsednikom Harijim Trumanom u trenutku bacanja atomske bombe.

Ovo nije bio privatni savet starog prijatelja. Ovo je bila teološka poruka, kodiran poziv na akciju iz eshatološkog rečnika: Ti si oruđe Božje, prati put!


Majk Hekabi


 

JD Vens, Marco Rubio, Paula White: Mozaik verskog nacionalizma

Potpredsednik JD Vens, koji je u mladosti bio agnostik, a potom se konvertovao na katolicizam, opisuje svoju veru kao suštinsku za razumevanje svetskog poretka. Dok sam nije eksplicitni dispenzacionalista, politički je ukorenjen u mreži hrišćanskih nacionalista. Državni sekretar Marco Rubio pohađa i evangeličku i katoličku misu, i opisuje politiku kroz okvir providencijalizma. Predsedavajuči predstravničkog Doma Majk Džonson otvoreno se izjašnjava kao hrišćanski cionista koji veruje da se biblijska pročanstva realizuju u današnjim geopolitičkim događajima.

Pola Vajt-Kejn, Trampova 'duhovna savetnica' i šef kancelarija za veru u Beloj kući, pentekostalni je pastor poznata po 'proročanstvima' u kojima Boga opisuje kao borca koji radi 'u korist Amerike i Izraela'. Njen uticaj na Trampa lično je teško precizno izmeriti, ali je trajni i dokumentovan.

Ovaj skup — koji Projekat 2025 (organizacija koja strateški planira preoblikovanje Američkog društva po merilima konzervativaca) opisuje kao 'hrišćanski verski  kabinet' — ne radi koordinisano na osnovu nekog tajnog plana apokalipse. Radi nešto suptilnije i potencijalno opasnije: formira kulturni i intelektualni okvir unutar kog ove odluke izgledaju ne samo racionalne već i svete. Tramp je oružje u rukama Boga i sprovodi politiku koja vodi do ponovne pojave Isusa!

✦ ✦ ✦

 

MESIJANSKI CIONISTI:

BOGOM DATI MANDAT ZA VELIKI IZRAEL

Religiozni cionizam i teologija naselja

Paralelno sa hrišćanskim cionizmom u Americi, u Izraelu se od kasnih 1960-ih razvijao sopstveni religiozni fanatizam — pokret religioznog cionizma koji veruje da je vraćanje Jevreja u celu biblijski Erec Izrael — uključujući Zapadnu obalu, Gazu, a u ekstremnim verzijama i delove Jordana, Libana i Sirije — ne politički cilj nego religiozna dužnost.

Ovaj pokret, koji je ponikao iz učenja rabina Avrahama Kuka i njegovog sina Cvi Jehude Kuka, kombinuje religijsku ortodoksiju sa mesijanskim nacionalizmom: izgradnja naselja na Zapadnoj obali nije samo politika — to je priprema puta za dolazak Mesije. Svaki novi stanovnik koji zauzme kuću u Hebronu ili Rami Alahu obavlja sveti čin.


Bazalel Smotrich


Bezalel Smotrich: Ideolog u ministarskom kabinetu

Becalel Smotrich, ministar finansija i de facto zamenik ministra odbrane za Zapadnu obalu, nije obični populistički demagog. On je sistematičan ideolog čiji je intelektualni program jasno artikulisan. Odrastao je u naselju na Zapadnoj obali, studirao u prestižnoj ješivi Mercaz HaRav — matici religioznog cionizma — i od detinjstva bio odgojen u ideji da je jevrejsko naseljavanje biblijske Erec Izrael ne samo pravo već i mesijanska dužnost.

U svom manifestu iz 2017. pod naslovom 'Odlučujući plan za Izrael', Smotrich je eksplicitno napisao: 'Verujem u Toru koja je predvidela izgnanstvo i obećava otkupljenje.' Njegova politička agenda — sprečiti palestinsku državnost po svaku cenu, aneksirati Zapadnu obalu, pojačati naseljivanje — direktna je primena tg teološkog učenja u državnoj politici.

Analitičari koji prate izraelsku politiku opisuju Smotrića kao 'šaptača Netanjahua' unutar parlamenta— nekoga čiji je intelektualni uticaj daleko veći od formalnog položaja. Smotrich je, na primer, eksplicitno zahtevao da ciljevi rata u Gazi uključuju i 'eliminaciju iranskog nuklearnog projekta i iranski režim', čime je de facto zagovarao regionalni rat koji je i usledio.

U maju 2025, Bezbednosni kabinet odobrio je osnivanje 22 nove naselja na Zapadnoj obali. Smotrich je proslavio ovaj potez kao korak ka 'Velikom Izraelu', istakavši da je cilj 'sprečiti osnivanje palestinske države i podržati razvoj naselja za naredne decenije'.



Itamar Ben Gvir


Itamar Ben Gvir: Kahanista na čelu policije

Ako je Smotrich ideolog, Itamar Ben Gvir je provokator i svetovni borac religioznog cionizma. Bivši ministar unutrašnje bezbednosti i lider partije 'Otzma Yehudit' (Jevrejska snaga), Ben Gvir je u mladosti bio toliko ekstreman da ga čak ni izraelska vojska nije htela — što je za izraelsko društvo izuzetan presedan.

Ben Gvir je odrastao kao sledbenik rabina Meira Kahana, osnivača pokreta Kah koji je proglašen terorističkom organizacijom u SAD-u i Izraelu. Kahanizam zagovara ono što njegovi sledbenici eufemistično zovu 'transfer' — prisilno proterivanje svih Arapa iz Izraela i okupiranih teritorija. Ben Gvir je u svom domu decenijama čuvao portret Baruha Goldštajna, koji je 1994. ubio 29 muslimanskih vernika u Hebronu.

Uprkos svim tim znakovima upozorenja — ili možda baš zahvaljujući njima — Ben Gvir je izašao na izbore 2022. kao treća politička snaga u Izraelu, privlačeći pre svega mlađe birače razočarane 'mekim' odgovorima prethodnih vlada na cionisitičko pitanje. Netanyahu ga je kooptirao u koaliciju jer mu je trebao za parlamentarnu većinu.

 

Ben Gvir je više puta javno tvrdio da je sprečio napredak pregovora o primirju u Gazi. U intervjuu za izraelski Channel 12 izjavio je: 'Moje pravo i pravo moje žene i dece da se kreću putevima Judeje i Samarije važnije je od prava Arapa na slobodu kretanja.' Ove reči nisu parabola — one su politički program.

 

'Mesijanska frakcija': Talac između Smotrića i Ben Gvira

Zajedno, Smotrich i Ben Gvir kontrolišu 20 od 67 koalicionih poslanika Netanjahuove vlade — skoro trećinu. Stručnjaci ih zajednički nazivaju 'mesijanskim krilom' koalicije. Ova konfiguracija nije slučajna: Netanyahu je, suočen sa sudskim procesom za korupciju i potrebom za koalicionim partnerima, svesno uključio ove ekstremiste.

Efekti su bili predvidivi i dramatični. Ben Gvir je izmenio status quo na Brdu Hrama (Har HaBajit) — jednom od najosetljivijih religijskih mesta na svetu — dozvoljavajući jevrejske molitve na mestu koje muslimani poštuju kao treće najsvetije mesto na planeti. Ove promene, koje su izazvale bes muslimana širom sveta, direktno su ubrzale spiralu nasilja.

Smotrich je pak koristio svoju poziciju ministra finansija i de facto guvernera Zapadne obale da ubrza gradnju naselja u tempom koji nema presedana, delotovorno uklanjajući mogućnost ikakve buduće palestinske državnosti. U isto vreme, obe strane su se glasno protivile svakom primirju u Gazi — bez čega, po mišljenju većine analitičara, nije moglo doći do diplomatskog rešenja šireg regionalnog sukoba.

✦ ✦ ✦

 

 IRANSKI KLERIKALNI FANATIZAM:

VELAYAT-E FAQIH I KULTURA MUČENIŠTVA

Teokratska logika Islamske Republike

Islamska Republika Iran počiva na teološko-političkom principu velayat-e faqih — 'starateljstva islamskog branioca' — koji je formulisao ajatolah Ruhulah Homeini 1970. i koji je bio osnova revolucije 1979. Prema ovom principu, najviši religiozni učitelj ima ne samo verski već i politički autoritet nad celim društvom. Ovo nije samo legitimacijska fikcija — to je ustavna odredba.

Ono što iz te osnove sledi jeste sistem u kom se verska dogma i državna politika ne razlikuju. Antiamerikanizam i anticionizam nisu samo politički stavovi — oni su religiozne obaveze. 'Smrt Americi' i 'Smrt Izraelu' nisu prazne parole na demonstracijama — one su simbolični iskaz teološkog postulata da 'Satana Velikog' i 'Malog Satane' (SAD i Izrael) treba pobediti kao deo svetskog moralnog poretka koji Bog zahteva.

Hamenei i IRGC: Sinteza klerikalne i vojnobezbednosne moći

U poslednjim decenijama vladavine ajatolaha Alija Hameneija, koji je ubijen u američko-izraelskim napadima 28. februara 2026, desio se ključan strukturni pomak: IRGC (Islamska revolucionarna garda) postepeno je preuzela primat nad kleriklanim establišmentom. IRGC nije samo vojska — to je industrija, politička organizacija, obaveštajna agencija i ideološka policija ujedno.

Hamenei je svesno koristio IRGC kao protivtežu regularnoj vojsci (Artesh), ali i kao instrument za gušenje unutrašnjeg neslaganja. Basidž, IRGC-ova paravojna milicija, prisutna je u svakom kvartu, svakoj školi, svakom džamiji. Ova mreža stvorila je posebnu versku kulturu u kojoj je mučeništvo glorifikovano, a spolja indukovana smrt opisana kao put u dženet (raj).

Hamneijev saradnik i šef osoblja Asgar Hedžazi, koji je ubijen u napadima, bio je jedan od arhitekata ove ideološke militarizacije. Prema izveštajima, bio je ključna figura u kanalisanju Hameneijevog teološkog autoriteta u vojnostrateške odluke IRGC-a.

'Osa otpora' kao geoteološki projekat

Pojam koji je Hamenei skovao — 'Osa otpora' (Mehvar al-Muqawama) — nije samo politički savez. To je teološka konstrukcija Hezbollah u Libanu, Hamas u Palestini, Huti u Jemenu, proiranskie snage u Iraku i Siriji nisu koncipirani primarno kao strateški partneri, već kao vojska islamske pravde koja se bori protiv globalnog sistema koji vodi Šejtan (Đavo).

Ovaj narativ ima direktan ekvivalent u hrišćanskim cionistima — ali s inverznim predznakom. Tamo gde evangelistički eshatolog vidi Iran kao 'Persa iz Jezekilja 38' koji mora biti poražen, iranski klerik vidi Izrael i Ameriku kao 'zlo' (istikbar) koji mora biti eliminisan pre nego što Mehdi — Skriveni Imam šiitske tradicije — može da se vrati.

 

Oba sistema čekaju kraj. Oba veruju da njihova strana pobedi. I oba su u rukama onih koji ne žele da čekaju.



Mojtaba Hamenei i IRGC pritisak: Nasledstvo fanatizma

Smrt Hameneija 28. februara 2026. otvorila je nasledno pitanje koje se rešava u senci rata. Mojtaba Hamenei, sin preminulog vođe, koji je do tada bio tajanstvena figura 'u pozadini fotografija', iznenada je izronio kao predvodnik — pre svega zahvaljujući eksplicitnoj podršci IRGC-a.

Iran International i drugi mediji izveštavali su da su komandanti IRGC-a vršili direktan pritisak na članove Veća Staraca tokom virtuelnog zasedanja, zahtevajući da glasaju za Modžtabu. Osam članova skupštine bojkotovalo je zasedanje, navodeći 'izuzetni pritisak'. Skupštinu je tek potom, 8. marta 2026, proglasila Modžtabu za novog Vrhovnog vođu.

Šta ovaj izbor znači? Stručnjaci su saglasni: kontinuitet ideologije, ali uz radikalniji militarni pristup. Modžtaba je opisivan kao 'tvrdolinijaš' koji je bio blisko vezan s nasilnim gušenjem protesta 2009. i koji je izgradio mrežu 'Habib kruga' unutar obaveštajno-bezbednosnog aparata.

Ozbiljna opasnost leži u tome što se smenom vlasti, kako beleži analitičar Džonatan Panikof sa Atlantskog saveta, neće oslabiti IRGC već učvrstiti: 'Završavamo u situaciji u kojoj starešine Garde suštinski vode zemlju, a verski vođa je samo fasada.'

✦ ✦ ✦

TEOLOŠKI TRILATERAL:

KAKO SE APOKALIPSE UKRŠTAJU

Simetrija eshatologije

Jedan od najzabrinjavajućih aspekata ovog sukoba jeste duboka strukturna simetrija između teoloških vizija koje ga pokreću na svim stranama. Pentekostalni pastor u Teksasu koji moli za 'Rat Gog i Magog', mesijanski Jevrej u Hebronu koji veruje da gradi temelje za Trećeg hrama, i basidžijac (verska paravojna formacija) u Teheranu koji veruje da mučeništvo u borbi protiv 'Malog Satane' vodi u dženet — sva tri žive u eshatološkim (kraj sveta) narativima koji zahtevaju eskalaciju.

Kod sva tri, rat nije tragedija koja treba biti izbegnuta — to je ili ispunjenje proročanstva, ili sveta dužnost, ili neizbežan sukob kroz koji se rađa novi svet. Ova simetrija je opasna ne zato što je svako od ovih verovanja interno konzistentno, već zato što, kad se susretnu u realnom svetu, ne ostavljaju prostora za kompromis.

Instrumentalizacija i iskreno verovanje

Važno je biti pažljiv prema jednoj distinkciji: nisu svi koji koriste verski jezik u politici i iskreni vernici, a nisu svi iskreni vernici nužno isti tip hazardnih aktera. Netanyahu nije mesijanski fanatik — on je pragmatičan političar koji je kooptirao mesijanske fanatike u svoju vladu zbog koalicione matematike. Tramp, po svemu sudeći, ne veruje u Vaznesenje — ali mu dobro dođe da ima u kabinetu ljude koji su iskreno uvereni da njihovi ciljevi imaju božanski blagoslov.

Ova instrumentalizacija nije ništa manje opasna od iskrenog fanatizma. Možda je i opasnija. Fanatik koji veruje u apokalipsu ponekad ima granicu — nekad se u njemu rodi  "strah Božji". Pragmatičar koji instrumentalizuje apokaliptični diskurs nema ni tu granicu: njemu je važno samo da mobiliše bazu, a posledice za ostatak sveta ga ne zanimaju.

Šta znači kad kažemo 'verski fanatizam pokreće rat'?

Novinari i analitičari često previše olako koriste pojam 'verskog fanatizma' kao objašnjenje za složene sukobe. Važno je biti precizni. Tvrditi da je verski fanatizam 'pokrenuo' ovaj rat bila bi preterano pojednostavljivanje. Ono što se može precizno dokumentovati jeste sledeće:

Prvo, verski eshatologija (teološki kult kraja sveta) stvorila je kulturni i politički kontekst u kom su određeni akteri aktivno radili na eliminisanju diplomatskih alternativa. Ben Gvir i Smotrich su višestruko blokirali primirje. Evangelistički teolozi su davali teološku legitimnost odbijanju svake diplomatije s Iranom. Iranski klerikalni establišment je sistematski gušio umerenost.

Drugo, verski narativ je korišćen za mobilizaciju biračke baze i javnog mnjenja na način koji je kreatorima politike sužavao manevarski prostor. Tramp nije mogao izgledati 'mekim' prema Iranu pred biračima koji veruju da je rat tamo biblijska neophodnost, realizacija Hrišćanskog proročanstva.

Treće, i možda najvažnije: nekoliko ključnih individualnih aktera u svim trima državama iskreno je verovalo u eshatološke narative i shodno tome delovalo — ne racionalno kalkulišući rizike, već ispunjavajući ono što su smatrali Božjom voljom.

✦ ✦ ✦

ZAKLJUČAK: CENA APOKALIPTIČNIH VIZIJA

Kada su Sjedinjene Države i Izrael 28. februara 2026. pokrenuli koordinisane napade na Iran koji su ubili Hameneija i prouzrokovali geopolitički haos koji još traje, svet je ušao u novu i neizvesnu fazu. Milioni civila u Iranu, Iraku, Libanu i šire sada žive s posledicama odluka koje su delimično formirane u propovedaonicama pastora, u ješivama Hebronovih doseljenika i u džamijama Koma.

Ono što ovaj tekst pokušava da istakne nije da je vera po sebi opasna ili da su religije uzrok rata. Istorija je puna primera mirne koegzistencije i verski motivisanog humanizma. Ono što je opasno jeste specifična konstelacija: eshatoloških učenja + politička moć + eliminacija alternativnih racionalnih glasova.

Džon Hagi može da propoveda apokalipsu u Teksasu koliko želi — to je njegova sloboda veroispovesti. Problematično je kada ta ista ideologija postane kodeks po kome Ministarstvo odbrane SAD-a regrutuje oficire. Smotrich može da veruje da je Erec Izrael Bogom data Jevrejima — to je versko ubeđenje. Problematično je kada ta vera postane osnov državne politike koja sistematski uklanja mogućnost mira.

Niko od protagonista ove priče — ni Hagi, ni Hegset, ni Hekabi, ni Smotrich, ni Ben Gvir, ni Modžtaba Hamnei, ni IRGC generali koji sada upravljaju Iranom — neće platiti neposrednu cenu onoga što su podsticali. Tu cenu platiće vojnici i civili koji umiru na frontu, izbeglice koje beže iz Teherana, deca u Gazi i Libanu.

 

Istorija beleži mnoge primere ratova u ime Boga. Nijedan od tih bogova nije se pojavio da zaštiti one koji su ginuli u njegovo ime. Apokalipsa, kada dođe, nema  lice Mesije. Ima samo pepeo.

 

Pitanje koje ostaje otvoreno za naredne generacije analitičara, novinara i donosilaca odluka glasi: kako demokratska društva mogu da osiguraju da eshatološka teologija manjine ne postanu strategija većine? Kako zaštititi sekularne institucije od infiltracije religijskog fanatizma, a da se pritom ne upada u zamku religijofobije? To nije retorička figura. To je jedan od centralnih izazova 21. veka.

✦ ✦ ✦

NAPOMENA O METODOLOGIJI

 Sve informacije na osnovu kojih je napisan ovaj tekst javno su dostupni novinski članci i naučne publikacije zaključno sa martom 2026. od sledećih redakcija - The Nation, Al Jazeera, CNN, NPR, Foreign Policy Research Institute, Jerusalem Strategic Tribune i The Forward. Zarad  jasnijeg razumevanja pojmova korišćena je i Wilkipedija.

среда, 4. март 2026.

Bliski istok na raskrsnici

 

          Iran posle Irana 

                      Dugoročno žarište i kontrolisana kriza




Eskalacija tenzija između Sjedinjenih Američkih Država, Izraela i Irana dovela je region Bliskog istoka do prelomne tačke. Aktuelna dinamika sukoba ne odvija se samo na vojnom i diplomatskom planu, već oblikuje dublje geopolitičke linije razdora koje će uticati na stabilnost regiona decenijama. Ova analiza sagledava tri ključna scenarija koji se nameću kao logična posledica dosadašnjeg razvoja događaja.

 

Polarizacija regiona: 

Dva bloka, jedna linija fronta

Jedan od najznačajnijih strateških ishoda tekuće konfrontacije biće definitivan raspored država regiona na suprotstavljene strane. Bliski istok ulazi u fazu koja podseća na blokovsku podelu u vreme Hladnog rata, ali sa znatno nestabilnijim akterima i manje predvidivim ishodima.

Na strani zapadnog saveza, predvođenog Amerikom i Izraelom, naći će se države koje imaju direktan ekonomski i bezbednosni interes u suzbijanju iranskog uticaja — pre svega Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein i Jordan. Ove zemlje, bez obzira na unutrašnje rezerve prema Izraelu, prepoznaće sopstvenu egzistencijalnu izloženost iranskom regionalnom projektu.

Sa druge strane, Irak, Sirija, Liban (kroz Hezbolah), Jemen (kroz Ansarallah) i delovi palestinskog pokreta ostaju u gravitacionom polju Teherana. Ove teritorije ili entiteti čine takozvanu "Osu otpora" — strukturu koja je godinama pažljivo izgrađivana kao iranska geopolitička dubinska odbrana. Polarizacija neće biti prosto geografska — biće i ideološka, konfesionalna i ekonomska.

Države  koje se oklevale sa jasnim opredeljenjem — poput Turske, Katara ili Omana — više neće imati luksuz neutralnosti. Pritisci oba bloka nateraće ih na konkretno pozicioniranje, čime će podela postati strukturalna i dugotrajna.

 


Strategija indirektne invazije: 

Naoružavanje regionalnih aktera

Direktna kopnena intervencija Sjedinjenih Država i Izraela na iranskoj teritoriji nosi visoku cenu — kako u smislu vojnih žrtava, tako i u domenu međunarodnog legitimiteta i unutrašnje političke podrške. Zbog toga se sve jasnije nazire strategija koja podrazumeva upotrebu regionalnih sila kao primarnog instrumenta pritiska.

Ovaj model — poznat u vojnoj teoriji kao "proxy warfare" ili rat putem posrednika — već je primenjen u Siriji, Jemenu i Libiji. Međutim, u eventualnom sukobu sa Iranom, reč bi bila o kvalitativno drugačijoj operaciji. Amerika bi mogla pristupiti masovnom naoružavanju kurdskih snaga na iranskoj granici, opozicionih grupacija unutar Irana, kao i arapskih saveznika koji imaju kapacitet za kopnene operacije.

Izrael bi u ovom scenariju preuzeo ulogu taktičke vazdušne podrške i obaveštajne koordinacije, dok bi regionalni akteri snosili teret kopnenog pritiska. Prednosti ovog pristupa su trostruke: smanjenje američkih žrtava, razvodnjavanje međunarodne osude i stvaranje percepcije da je reč o unutarregionalnom, a ne zapadnom sukobu.

Kompenzatorna strategija naoružavanja lokalnih aktera smanjuje kratkoročne troškove intervencije, ali multiplicira dugoročne bezbednosne rizike — upravo one koje analiziramo u trećoj tački.

 

Postkonfliktni haos: 

Paravojne formacije kao nova pretnja

Istorija modernih intervencija na Bliskom istoku — od Avganistana 2001. i Iraka 2003. do Libije 2011. — pokazuje jednu nepobitnu zakonitost: rušenje autoritarnog režima bez adekvatnog plana stabilizacije ne donosi mir, već otvara prostor za proliferaciju naoružanih nedržavnih aktera.

U iranskom kontekstu, ovaj problem dobija dodatnu dimenziju. Iranska Revolucionarna Garda (IRGC) je tokom decenija izgradila  razgranatu mrežu paravojnih formacija — od Hezbolaha u Libanu, preko Hashd al-Shaabi u Iraku, do Houthi pokreta u Jemenu. Čak i u scenariju potpunog vojnog poraza Teherana, ove formacije poseduju autonomnu ideološku motivaciju, teritorijalnu ukopljenost i, pre svega, sofisticiranu vojnu opremu.

Naoružavanje novih regionalnih aktera — koje bi Amerika i Izrael sproveli u cilju pritiska na Iran — samo će uvećati ovaj arsenal rasutih snaga. Nakon što nestane centralni iranski autoritet koji ih je koordinisao i finansirao, ove grupe neće se raspustiti. Naprotiv, ući će u medjusobnu konkurenciju za resurse, teritoriju i politički uticaj, što je klasični recept za dugotrajnu nestabilnost.

Presedan je jasan: Al-Kaida je nastala iz mudžahedina naoružanih tokom Hladnog rata; ISIS je delimično iznikao iz raspada iračke armije. Bliski istok bi, u postiran skom scenariju, mogao biti suočen sa fragmentovanim ali dobro naoružanim paravojnim strukturama koje bi decenijama ometale regionalni oporavak.

Paradoks postkonfliktne situacije leži u tome da će rešavanje iranskog nuklearnog i geopolitičkog problema možda stvoriti desetine manjih, ali neuhvatljivijih bezbednosnih pretnji koje ne mogu biti neutralisane konvencionalnim vojnim sredstvima.




Zaključne napomene

Tri analizirana scenarija nisu nezavisna — oni se uzajamno uslovljavaju i pojačavaju. Polarizacija regiona stvara uslove za proxy strategiju, proxy strategija produkuje rasute naoružane aktere, a ti akteri dodatno produbljuju regionalnu podelu. Rezultat je potencijalno čvor nestabilnosti koja bi mogla trajati generacijama.

Svaka ozbiljna geopolitička strategija koja se bavi iranskim pitanjem mora uzeti u obzir ne samo kratkoročne vojne ciljeve, već i dugoročne posledice dezintegracije centralizovanog autoriteta u jednoj od geopolitički najosjetljivijih tačaka sveta. U suprotnom, pobeda nad Iranom mogla bi postati uvod u novi, dugotrajniji oblik nestabilnosti.

Ekspolatacija nafte u ovakvim bezbednosnim okolnostima bila bi samostalni bezbednosni projekat rezervisan isključivo za velike igrače (Amerika) dobro organizovane, obaveštajno zaštićene i spremne na radikalne akcije. U tom smislu, dugoročno, cena nafte na svetskom tržištu zavisila bi isključivo od onog ko je u stanju da obezbedi naftovod i saobraćaj ili da periodično pod izgovorom bezbednosnih razloga prekida snabdevanje stvarajući veštačke nestašice.

Kada država zabranjuje stvarnost

 

Kako su totalitarni režimi sistematski poricali stvarnost — od Staljinovih ubistava do Maove gladi

Postoji obrazac koji se ponavlja kroz istoriju totalitarnih sistema: kada vlast dođe u sukob sa stvarnošću, stvarnost mora da izgubi. Ne nasiljem prema pojedincima, već nečim suptilnijim i razornijim — sistematskim redefinisanjem šta sme da postoji na papiru, u statistikama, u javnom govoru. Ono što sledi nije pregled okrutnosti. To je anatomija jednog mehanizma koji se može nazvati epistemologijom straha.

Staljinov SSSR: Kada je država zabranila ubistvo

Statistike kriminala bile su državna tajna u SSSR-u od kasnih 1920-ih. Sovjetske vlasti nisu objavljivale podatke o kriminalu — ovo nije bila samo birokratska mera, bio je to ideološki imperativ. Ubistvo u socijalističkom društvu, po definiciji, trebalo je biti nemoguće. Sistem koji je obećavao novu civilizaciju nije mogao da prizna da u njoj postoje zločinci.

Posledice su bile groteskne. Policija širom Sovjetskog Saveza bila je primorana da ubistva klasifikuje kao nesrećne slučajeve, samoubistva ili prirodne uzroke. Lekar koji bi u obdukcionom izveštaju napisao istinu mogao je završiti u gulagu zbog kontrarevolucionarne sabotaže. Istrazitelji koji bi istrajavali na optužnici za ubistvo izlagali su se opasnosti. Sistem je kažnjavao istinu i stimulisao iluziju o lažnom  raju koji stvara režim.

U nekim oblastima određivane su kvote za broj uhapšenih i osuđenihu koji su povezani sa razotrkivanjem istine. Zvaničnici su preispunjavali plan kako bi pokazali revnost. U takvom okruženju, prijava ubice bila bi administrativni problem — ugrožavala bi statistiku i postavljala pitanja koja sistem nije smeo da čuje. Takve istrage nisu bile policijska već kontrarevolucionarna aktivnost.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, iz arhiva su izašli podaci: 799.455 zvaničnih egzekucija između 1921. i 1953. godine, oko 1,5 do 1,7 miliona smrtnih slučajeva u gulazima, i oko 390.000 žrtava prisilnog raseljavanja. Sve dok je sistem bio živ, ova realnost nije smela da postoji na papiru. 



Maov Veliki skok napred: Statistike važnije od života

U Kini između 1958. i 1962. godine odvijao se možda najdramatičniji primer institucionalizovanog poricanja stvarnosti u istoriji. Lokalni zvaničnici su štampali izveštaje o pirinčanim poljima koja daju deset tona po hektaru i rekama čelika iz seoskih peći. Fotografije su bile iscenirane, statistike izmišljene, a svako ko bi doveo u pitanje te brojke dovodio je u pitanje samog Maa.

Mehanizam je bio savršeno razoran: pošto su lokalni lideri lažirali izveštaje o proizvodnji, država je uzimala porez na osnovu tih izmišljenih cifara. U nekim regionima, gotovo ceo rod odlazio je kao porez, a seljaci koji su ga uzgajali nisu imali ništa da jedu — dok su zvanični dokumenti slavili rekordne žetve.

Kineske školske knjige godinama su katastrofu opisivale kao tri godine prirodnih nepogoda. Nije bila reč o prirodi — bila je reč o politički izazvanoj gladi koja je, prema procenama istoričara, odnela između 15 i 45 miliona života. Priroda nije bila kriva. Bila je zgodan alibi za činjenicu da se režim branio iluzijom koju je branio životima.

Čeaušeskovo Zlatno doba - Blagostanje usred nestašica

Rumunija pod Nikolajem Čaušeskom bila je najsiromašnija država Evrope: redovna isključenja struje, nestašice goriva, dugački redovi za osnovne namirnice, zastarele fabrike. Zvanična slika bila je dijametralno suprotna — režim je sopstvenu eru vladavine proglasio Zlatnim dobom, a mediji su svakodnevno slavili napredak i blagostanje nacije.

Čeaušesku je ekonomske probleme pripisivao Zapadu, nikada sopstvenom sistemu. Kada su se 1989. protesti proširili, sazvao je masovni skup u Bukureštu koji je opisan kao spontana manifestacija podrške naroda. Gomila ga je izviždala pred kamerama — uživo na televiziji, pred celom zemljom. Bio je to simbolički trenutak: stvarnost, dugo zabranjena, probila se kroz ekran.

 


Hitler i Istočni front: Kada generali lažu da bi preživeli

Hitler je bio uveren da njegova vojska može okružiti veći deo Sovjetskog Saveza pre zime 1941. Pretpostavljao je da će Sovjeti kapitulirati brzo kao Francuzi — i na osnovu toga otvorio rat na dva fronta. Kako je rat odmicao, generali su sve više prilagođavali izveštaje onome što je Vođa želeo da čuje. Loše vesti bile su opasne.

Rezultat je bio da je Hitler donosio strateške odluke na osnovu sve iskrivljenijih podataka. Nije bio žrtva neznanja — bio je žrtva sistema koji je sam izgradio, sistema u kome je istina postala subverzivna aktivnost. Armija je gubila bitke u stvarnosti dok je pobijala u izveštajima. Ovo stvaranje državne iluzije koštalo ga je pogrešnih procena koje su na kraju dovele do urušavanja kompleksnog ratnog sistema koji je podigao.

Lisenkova nauka: Kada ideologija zabranjuje biologiju

Trofim Lisenko je tvrdio da nasleđe ne postoji onako kako ga je opisivao Mendel — da se biljke mogu prevaspitati kroz socijalističke metode uzgoja. U SSSR-u posle 1930-ih, ideologija Komunističke partije i naučna istina tretirani su kao isti entitet. Genetika je proglašena za buržoasku pseudonauku i zabranjena.

Agronomi koji su primenjivali Lisenkove metode prijavljavali su fantastičan uspeh — dok su žetve propadale. Naučnici koji su izneli suprotne dokaze završavali su u gulazima. Bila je to možda najčistija forma poricanja stvarnosti: zabrana empirijskog znanja dekretom, i zamena činjenica ideološki ispravnom fikcijom.

 

Zaključak: Diktatorova dilema

Svi ovi slučajevi dele zajedničku strukturu koju politikolozi nazivaju diktatorovom dilemom: diktator nikad ne može znati pravo stanje u svojoj zemlji jer mu se uvek prezentuju iskrivljene informacije. Što je veća represija, to je veće iskrivljavanje — savetnici ulepšavaju stvarnost, dok diktator istovremeno veruje da vlada razumno dobro.

Paradoks je savršen: sistem koji najagresivnije kažnjava loše vesti prvi ostaje bez informacija potrebnih za sopstveni opstanak. Staljin nije znao koliko ubistava se dešava. Mao nije znao koliko ljudi umire od gladi. Hitler nije znao kako zaista stoji na frontu. Ceaušesku nije znao da ga njegova zemlja mrzi — sve dok ga nije izviždala pred kamerama.

Totalitarizam ne propada samo zbog spoljašnjeg pritiska. Propada i iznutra — jer sistem koji zabranjuje istinu postepeno gubi sposobnost da razume svet u kome postoji.